Deporatcija nekad znači smrt
Majen - Mjesto Majen, u blizini grada Koblenc u njemačkoj pokrajini Rajna-Palatinat, vodi administracija Socijal-demokratske partije (SPD). Romska porodica, porijeklom sa Kosova, tamo se preselila 1999. godine. Uprkos ozbiljnoj bolesti jednog od članova porodice, Borke T., cijela porodica je deportovana pod nehumanim uslovima početkom decembra na Kosovo. Mjesec dana kasnije, Borka je umrla od izliva krvi na mozgu.
U ranim jutarnjim časovima 7. decembra, policija je upala u dom Borke T. i privela nju, njenog muža i 14-ogodišnjeg sina Avdila. Imali su samo 30 minuta da spakuju lične stvari. Zatim su odvedeni na aerodrom u Diseldorfu, gdje su zajedno sa ostalim izbjeglicama deportovani u Prištinu, glavni grad Kosova.
Na diseldorfskom aerodromu Borku je pregledao doktor, koji je trebao da odluči o njenoj deportaciji. Njen lični doktor je saopštio da ona boluje od post-traumatskog stresa, depresije i neuralgije. Zbog navedenih simptoma, ona je primala redovnu terapiju uz podršku Karitas organizacije. Te činjenice su bile poznate, ali su ih zvaničnici na aerodromu ignorisali.
Stanje bolesne žene je takođe zanemareno od strane lokalne administracije u Majenu-Koblencu, koje su zatražile deportaciju porodice. Upravni sud je podržao deportaciju, znajući da na Kosovu nema mogućnost za njeno izlečenje.
Majen-Koblenac je odbacio odgovornost čak i nakon što je objavljena njena smrt početkom godine. Portparol je saopštio da su vlasti odlučile na osnovu procjene Upravnog suda, koji je utvdio da postoje mogućnosti za njeno liječenje na Kosovu. On je pobio bilo kakvu vezu između nedostatka ljekova i smrti žene, kazavši cinično: "Intrakranijalno krvarenje je uvijek moguće".
Advokat porodice Jens Dikman je 7. januara javnosti opisao traumatsko iskustvo porodice na Kosovu i brutalnu deportaciju Borke T. i njene porodice: "U oktobru 1999. godine Borka T. je sa porodicom došla u Njemačku. Oni su prije toga živjeli u Mitrovici, kosovskom gradu koji je bio centar sukoba i podijeljen je (i dalje) između Srba i kosovskih Albanaca. Borka i njena porodica su članovi romske etničke grupe koja je bila zarobljena u vatri između Srba i Albanaca. Albanci su izbacili Borku i ostale Rome iz Mitrovice, optužujući ih za saradnju sa Srbima. Porodica je zatim odlučila da pobjegne iz urušene Mitrovice. Nakon odlaska iz Mitrovice, Borka je preživjela paljenje kuće i bezbroj smrti i to je bio okidač za njen post-traumatski stres. U Njemačkoj je ona bila pod stalnom njegom specijalista i uz podršku Karitasa je dobijala neophodnu terapiju".
Advokat je zatim objasnio kako je sud u Trieru podržao njihovu deportaciju, iako je u potpunosti bio svjestan njenog stanja. Sud je odlučio da vjeruje u netačne informacije njemačke Kancelarije za strance, da će žena biti upućena na liječenje odmah po dolasku na Kosovo.
Činjenica je da situacija nije tako dobra u Prištini. Tvrdnja njemačkih vlasti da nisu očekivali manjak medicinske pomoći na Kosovu je u potpunosti neosnovana.
Brojne studije i izvještaji raznih organizacija, kao što su ProAzil, Dječiji fond UN i UNICEF su ukazali na očajnu društvenu i političku situaciju na Kosovu.
Za 1.8 miliona stanovnika na Kosovu postoji svega 300.000 poslova, a stopa nezaposlenosti je 45 odsto. Za Rome i Aškalije stopa nezaposlenosti dostiže 95 do 100 odsto. Ne postoji način da se pomogne nezaposlenost, a medicinska pomoć je dostupna samo onima koji je mogu platiti. I obrazovanje zavisi od novca. Poljoprivredni sistem Kosova nije kompetitivan, a ne postoji ni aktivan sektor proizvodnje. Glavni izvozni proizvod Kosova je metalni otpad.
U izvještaju Savjeta Evrope, Kosovo je danas opisano kao mjesto u kome dominira "mafija i organizovani kriminal". Komandir OVK i aktuelni premijer Hašim Tači je optužen da vodi kriminalni kartel koji je povezan s ubistvima, prostitucijom i prodajom droge.
Kada je Borka stigla u Prištinu nije bilo doktora, socijalnih radnika ili ljudi iz njemačke ambasade. Nakon što su popunili potrebna dokumenta, porodica je u potpunosti napuštena. "Možete ići bilo gdje", kazali su im. Kod sebe su imali samo 220 eura.
Borka je imala napad panike po dolasku i kazala da se ne želi vratiti u Mitrovicu. Porodica je zatim uzela taksi do njenog brata, na jugu Srbije. Tu, nekih 40 članova porodice živi u nekoliko slabo opremljenih baraka. Svaka kućica ima malu kuhinju i dnevni boravak, gdje svi skupa jedu i spavaju. Nema kupatila. Njen sin Avdil, koji je živio i pohađao školu u Njemačkoj od treće godine, bio je šokiran siromaštvom koje ga je okruživalo. Zbog nepoznavanja lokalnog jezika, ne postoji šansa da se upiše u neku od škola. Zbog uskraćivanja medicinske pomoći i ljekova, Borka je kolabirala nakon nove godine. Odvedena je na kliniku u Kragujevcu, gdje je pala u komu i umrla od izliva kvi na mozgu. Tragična smrt Borke T. je samo jedan od pokazatelja surovosti njemačkog sistema za deportaciju. Svake godine, hiljade ljudi koji boluju od ozbiljnih bolesti bivaju deportovani u svoju rodnu zemlju. U većini slučajeva, oni su godinama ili čak decenijama živjeli u Njemačkoj. Tamo im je uskraćeno pravo na prebivalište i živjeli su u stanju stalne nesigurnosti.
Dobar dio deportovanih su i djeca koja su rođena i odrasla u Njemačkoj. Ova djeca su brutalno odvučena iz svojih škola, porodičnog okruženja i prijatelja i lišena fine budućnosti. S obzirom na takve okolnosti, na vlastima Majen-Koblenc je bilo da daju boravišnu dozvolu Borkinoj porodici. Samo dvije sedmice uoči deportacije porodice, na konferenciji Ministarstva unutrašnjih poslova je saopšteno da je tako nešto moguće. Pokrajina Rajna-Palatinat je, međutim, odlučila da implementira ovu regulaciju 23. decembra, mjesec dana nakon što je odluka saopštena.
U pismu objavljenom 7. januara, porodični advokat je postavio nekoliko vitalnih pitanja:
1. Zašto Borka T. nije prošla medicinski pregled prije deportacije?
2. Zašto specijalisti i druge organizacije nisu bile prisutne na aerodromu u Prištini, kada su njemačke vlasti znali da je mentalno bolesna žena taj dan deporovana?
3. Zašto se pokrajina Rajna-Palatinat nije pridružila zabrani deportacije Roma sa Kosova, što je bio dogovor sa pokrajinom Sjevern Rajna-Vestfalija? Državna vlada u Diseldorfu je svoju odluku zasnovala na savjetu Kancelarije za strance i informacijama koje opisuju katastrofalnu situaciju sa kojom se suočavaju Romi na Ksoovu.
4. Zašto nije zaustavljena deportacija nakon odluke Ministarsva unutrašnjih poslova 19. novembra 2010. godine? Na konferenciji je bilo odlučeno da boravišnu dozvolu mogu dobiti izbjeglice koje imaju neko vlasništvo ili dok njihova djeca ne napune 18 godina. Avdil je išao u školu godinama i, bez sumnje, je ispunjavao navedene kriterijume.
Kako otkriva njegova nastavnica, Avdil je bio dobar, radan i znatiželjan učenik koji je bio popularan u razredu.
Birokratska okrutnost, ipak, je prisutna svugdje u svijetu. Deportacije na Kosovu su dio dogovora sklopljenog između njemačkog ministra unutrašnjih poslova Tomasa de Mazijera i njegovog kosovskog kolege Bajrama Redžepija 14. aprila 2010. godine. Prema tom dogovoru Kosovo mora prihvatiti 14.000 izbjeglica iz Njemačke. Osim više od 10.000 Roma, u grupi za deportovanje se nalaze i Aškalije, kosovski Egipćani i članovi srbijanske manjine.
Većina Roma je pobjegla sa Kosova 1999. godine tokom NATO bombardovanja Jugoslavije. Premda je originalna doktrina NATO napada bila da zaštiti kosovske Albance od napada i "etničkog čišćenja" Srba, NATO-EU rat je samo pojačao etnički nacionalizam i doprinio protjerivanju Srba, Roma i Aškalija sa Kosova. Neki su pbjegli u Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, ali većina njih je zatražila azil na zapadu Evrope ili se nadalo prepoznavanju statusa izbjeglica iz građanskog rata. Većina onih koji su u Njemačkoj tražili azil su odbijeni.
Sada, većina onih koji su ušli u zemlju su deportovani, uprkos hladnoj zimi i dalje podijeljenom Kosovu. Oni će se suočiti sa siromaštvom, društvenim problemima i manjkom krovova nad glavom. Oni koji su bolesni neće imai potrebnu medicinsku zaštitu, a za neke – poput Borke T. – deportacija znači smrt.